Politički fenomen – izravna demokracija na Trnjanskoj Savici

Na zadnje dvije sjednice Vijeća mjesnog odbora Trnjanska Savica sudjelovalo je oko 130 građana. 9 vijećnika mjesnog odbora za vijećničkim stolom, i u publici, u istoj prostoriji, glasni i navijački, ponekad bukački raspoloženi  građani s druge strane. Svi s jednakim pravima za sudjelovanje u diskusiji, i građani i vijećnici. Kao da se radi o zboru građana, tribini, savjetovanjem sa zainteresiranom javnošću ili nečem sličnom, a ne o regularnoj sjednici vijeća mjesnog odbora. To je sasvim nova metoda rada, do sada nepoznata u zagrebačkoj i hrvatskoj praksi, i utoliko je vrlo zanimljiva i vrijedna svake pažnje kao uvođenje stanovitog miksa predstavničke i direktne demokracije. Obrazac po kojem to sada rade na Trnjanskoj Savici pokazao je neke dobre i mnoge loše strane takvog provođenja direktne demokracije.

Trnjanska Savica jedan je od 13 mjesnih odbora u zagrebačkoj Gradskoj četvrti  Trnje. U tom mjesnom odboru živi oko 8.500 stanovnika. To je lijepi trnjanski predio ugodan za življenje i ima uglavnom sve što može činiti prednost života u metropoli – puno zelenila, šetnicu uz obalu Save, dječji vrtić, osnovnu školu, najuređenije gradske vrtove, dobro uređen park za pse, sportske terene, nije predaleko od centra Zagreba i što je meni najdraže, ima bogatu tržnicu na koju svratim barem jedanput tjedno iz mojega  Mjesnog odbora Marina Držića prekoputa Slavonske avenije.  Trnjanska Savica nema svoj dom zdravlja, crkvu i još ponešto da život u tom frtalju bude baš savršen i da je nadohvat ruke sve što čovjeku treba za uživanje najvišeg društvenog standarda.

A za to pak brine se 9 vijećnica i vijećnika izabranih na prošlim mjesnim izborima u Vijeće mjesnog odbora Trnjanska Savica. Nije im lako jer su u dotu dobili park na Savici koji je u zadnjih nekoliko godina naširoko poznat po „bitkama“ za izgradnju crkve i protiv izgradnje crkve u tom parku, a potom i po „ratu“ protiv i za uređenje tog istog parka kako su ga za građane Savice ambiciozno i velikodušno narisali arhitekti ne tražeći prethodno mišljenje tih istih građana. O tim prijeporima prenaglašenih emocija i strasti osobnog nastojanja „za našu stvar“, pri čemu je bila intervenirala čak i policija, jednom će se sigurno pisati zanimljive sociološke studije.  Ali sada neću o tome. Više ću o fenomenu koji se sada događa na sjednicama Vijeća mjesnog odbora Trnjanska Savica

Od mjesnih izbora za vijeće mjesnog odbora pa do predzadnje sjednice, devetero izabranih predstavnika građana Trnjanske Savice živjeli su svoje sjednice vijeća onako kako ih žive u svih 218 vijeća mjesnih odbora u Zagrebu. Razglabali su o tome na koje komunalne akcije potrošiti dodijeljena sredstva, kojoj ustanovi pomoći da malo podigne standard dodjelom novčanih sredstava koja su na raspolaganju vijeću mjesnog odbora, koji su prioriteti za podizanje standarda života u Savici i slično. Bez obzira na često živu raspravu donosili bi odluke većinom ruku pozicijske koalicije. Jambrala bi opozicija, ali Bože moj, tako to ide i u Hrvatskom saboru, pa što ne bi i u mjesnoj samoupravi koja je najniža razina samouprave i dometima je svjetlosnim godinama udaljena od visoke politike.

A onda je, na pretprošloj sjednici vijeća izašao duh iz boce. Nije baš da je sam izašao, pustili su ga vijećnici Trnjanske Savice. Prihvatili su pisani zahtjev više od 120 građana Savice (bilo je povrh toga još tridesetak potpisa građana susjednih ulica koje pripadaju Mjesnom odboru Staro Trnje, a sa Savicom dijele istu školu, iste dućane i iste kafiće) da se 1. otvori javna rasprava o pitanju uređenja parka na Savici, 2. da se sada, s odmakom od nabrušenih predizbornih vremena, vidi koliko građanima odgovara gotov projekt oko kojeg se toliko „krvi“ prolilo u predizborno vrijeme, izvedba nekog njegovog dijela ili im uopće ne odgovara kao prijedlog, odnosno, što je ujedno i najvažnije da se 3. u javnoj raspravi sagledaju svi mogući prijedlozi kako urediti park koji, eno ga tamo, još stoji pust i neuređen.  Ozbiljno je pozicija u vijeću mjesnog odbora pristupila tome i na nekoliko je internih sastanaka razmotrila sve elemente demokratske procedure, i prije svega interese svih građana Trnjanske Savice.

Kad su bili sigurni da je sve pripremljeno na korist rješavanja problema i u interesu građana, temu su stavili na dnevni red. Očekivali su da će dobiti i više od pet sigurnih pozicijskih ruku potrebnih za izglasavanje zaključka vezanih za park. Ta sve je tu otvoreno i čisto! Činilo im se da zlosutni duh prijepora na Trnjaskoj Savici  mirno spava u dobro začepljenoj boci.

Brus!

Kao vijećnik u Gradskoj četvrti Trnje barem jednom mjesečno idem na sjednice vijeća nekog od 13 vijeća mjesnih odbora na Trnju. Tako sam bio i na sjednici Vijeća Mjesnog odbora Trnjanska Savica od 30. kolovoza 2018.,  kad je na dnevnom redu bila točka otvaranja javne rasprave o uređenju parka na Savici. Na drugoj sjednici, održanoj 20. rujna nisam bio, već sam o njoj  saznao od nekih vijećnika i sudionika iz publike, kao i iz članka u Večernjem listu. Ovdje se neću baviti vrijednosnim stavovima s tih sjednica (o tome ću u jednom od sljedećih objava) već samo o pojavnosti nečeg novog na zagrebačkoj i hrvatskoj političkoj sceni – uvođenju direktne demokracije u odlučivanju vijeća kao predstavničkog tijela na pitanjima od interesa za Trnjansku Savicu.

Sjednice trebaju biti javne i bilo bi dobro naći načina da se izravno prenose za javnost ukoliko postoji interes za tim. No, što se dogodilo na sjednici vijeća u Trnjanskoj Savici? Nekoliko minuta prije same sjednice članovi vijeća prešutno su prihvatili prijedlog jedne vijećnice da na sjednici nazoče zainteresirani građani. Uz točku dnevnog reda vezanu za park na Savici, građani bi stavili i točku dnevnog reda vezano za problem Osnovne škole Jure Kaštelana. I to je prihvaćeno bez rasprave ili glasovanja. U dvoranu je ušlo pedesetak građana, taman koliko ima sjedećih mjesta.

I tada počinje vrlo zanimljiv scenarij. Građani se u velikom broju uključuju u raspravu o budućnosti parka na Savici. Vrlo često s promišljenim i stručnim diskusijama kojima su zastupali tezu protivnu onoj koju je zastupao predlagač. I to je bilo ok. Manje ok bilo je glasno negodovanje i bučanje na diskusiju onih koji su se u raspravu uključili zastupajući ideju predlagača da se građanima Trnjanske Savice i zainteresiranom javnošću otvori rasprava o uređenju parka. Građani su se u vijećnici preobrazili u glasnu navijačku publiku. Kako je rasprava rasla tako su frenetičnije pljeskali i živo podržavali svoje „igrače“, da bi potom glasno negodovali i dobacivali zastupnicima za koje su držali da se ne uklapaju u njihov okvir i prekidali im riječ. Pred takvom bukom, a možda i ne samo zbog toga, poklekli su neki vijećnici i odlučili cijelu raspravu i zaključak vezan za park prebaciti na neku drugu sjednicu neodređenog datuma.

Mogu li se u takvoj atmosferi donositi odluke? Teško. Postoje poslovnički propisi kako takve situacije riješiti na način da interesne skupine budu zadovoljene, ali i da se ostvare puni uvjeti za rad vijeća. No, predsjednik vijeća, uz prešutno odobrenje vijećnika, odlučio se za puno sudjelovanje svih pedesetak građana i trnjansku vježbu direktne demokracije. Ono što se na sjednici događalo nakon te odluke priča je za priručnik Lessons learned o radu mjesne samouprave.

Nepuna tri tjedna kasnije ponovo je održana sjednica vijeća mjesnog odbora na kojoj nisam sudjelovao. Ali zato je vježbalište direktne demokracije na Trnjanskoj Savici zainteresiralo medije i zanimljiv je članak izašao u subotnjem izdanju (22. rujna) Večernjeg lista.

Na dnevni red vijeća mjesnog odbora opet je stavljen park Savica. Netko se sjetio da bi se razgovor o parku mogao iskoristiti i za razgovor o izgradnji crkve, pa je nadopunjen dnevni red. Takav dnevni red obećavao je zanimljiv događaj. Zadovoljno se uzmeškoljio duh u boci. Hoće li se opet raskriliti nad Trnjanskom Savicom?

Neobično je što vijećnici nisu uzeli dužu pauzu da nakon prve neuspjele sjednice bolje pripreme ova pitanja. Bilo je sasvim jasno da će se bez dobre pripreme sjednice vijeća stvar samo ponoviti i da neće biti moguće donijeti nikakav konstruktivan zaključak ni rješenje problema.

Tako se i dogodilo. Na drugoj sjednici sve je bilo isto, samo intenzivnije. Opet je došlo onih pedesetak građana s prethodne sjednice, ali pridružilo im se i tridesetak građana pobornika izgradnje crkve. Nisu svi mogli stati u inače veliki prostor mjesne samouprave i mnogi su ostali vani. Zanimljiva situacija u svakom pogledu. Netko od onih koji se nisu uspjeli probiti u dvoranu rekao je da je trebalo nabaviti zvučnike i staviti ih na plato ispred vijećnice da svi dobro čuju što se događa. Sve je obećavalo tuk na utuk dvije suprotstavljene strane.

U publici se moglo čuti razmišljanje „Kaj će nam park, novac za park možemo iskoristiti za crkvu“. „Ma kaj za crkvu, za školu nam treba ta lova“ – brzo je došao odgovor. „Je, a kaj bumo s parkom“ pitali su se neki. Nezgodna stvara kod te direktne demokracije je što mora biti zaista dobro sve organizirano, postavljeno i vođeno po utvrđenoj proceduri. U suprotnom ljudi se lako porječkaju, a može pasti i više od teških riječi kakve su pale na izjavu jedne od sudionica na sjednici vijeća kad je izjavila „mene ne zanima nikakva crkva, ja nisam vjernica i to nije moj problem“.

Naravno, sjednica nije mogla završiti drugačije nego s istim zaključkom kao na prethodnoj – da se rasprava odgodi dok se ne napravi dobra priprema i smirena prethodna konzultacija s građanima.

O cijeloj situaciji Večernji list donio je opširan članak novinarke Mateje Šobak . Uredništvo ga je opremilo naslovom „Savica opet na nogama“. To je sasvim pretjerana  intervencija – vijećnici Mjesnog odbora Trnjanska Savica u demokratskoj će proceduri i zajedno s građanima naći i predložiti najbolja rješenja.

Print Friendly, PDF & Email

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.