Ima li zagrebačka oporba stav?

Mi smo ljudi sa stavom. Imamo svoj čvrsti stav i nitko nas ne može pokolebati. Stav nam je sve i stav nam je sasvim dovoljan. I nemamo si tu što misliti, razglabati i razbijati glavu o stavu. Čak i kad nemamo ništa imamo Stav. U stavu je spas. I zagrebačka politička oporba ima stav. Vrlo jednostavan stav – biti uvijek protiv. Do sada je oporba bila uporna u tome uz male iznimke o preimenovanju maršalovog zagrebačkog trga. Ipak, čini se, u upornosti glasanja protiv zagrebačka politička oporba više je pokazala filozofiju “ne bu mene niko jebal!” nego što je predlagala konkretna, nova i drugačija rješenja.

Kako ide to sa stavom oporbe vidio sam na najnižoj razini fomalne (zagrebačke) politike, na sjednici vijeća gradske četvrti u kojoj sam aktivno sudjelovao. I na višoj lokalnoj/regionalnoj razini na sjednici Skupštine Grada Zagreba gdje sam bio samo aktivni slušač. Na mjesnoj razini mimikrirali smo se u četiri zida mjesne samouprave, a na skupštinskoj razini direktan video prijenos i množina lokalnih novinara. Na obje razine iskazivao se stav. Čvrst i nepokolebljiv stav. I mi neprimjetni u vijeću gradske četvrti i skupštinski zastupnici pod okom javnosti ustobočili su se na svojem stavu.

Kao u gradskoj skupštini tako smo i na vijeću gradske četvrti razvrstani na poziciju i opoziciju. Obaveza nam je na vijeću davati mišljenje o svim točkama dnevnog reda koje dolaze na skupštinu. Pa i o onima koje nemaju nikakve izravne veze s gradskom četvrti. To je vrlo široka demokracija i rijetko se gdje u Hrvatskoj primjenjuje. Ali u Zagrebu da. Zagreb je stvorio uvjete za takvu najširu demokraciju u kojoj neposredno može participirati svaki građanin. I to je dobro jer svi imaju uvid u sve i svi mogu imati formalni utjecaj govoreći o aktualnim temama. Pitanje je samo koliko i kako Zagrepčani tu mogućnost koriste.

Evo kako je bilo na točki dnevnog reda o Strategiji razvoja Grada Zagreba do 2020. godine.

Razgovarali smo na vijeću gradske četvrti braneći ili napadajući strategiju kao da je ona neki općeniti apstraktni dokument, a ne zajednička odrednica budućnosti grada i našeg kvarta. Kao da je to nešto što nas se ne tiče i ne zahtjeva angažman nego samo stav prišapnut „odozgo“. Proveli smo raspravu o strategiji i ne dotičući gradsku četvrt iako je u tom razvojnom dokument spomenut barem jedan strateški projekt koji je vezan izravno na nas*. I to ne bilo kakav projekt, već projekt koji je za četvrt tema desetljeća. No, mi se nismo dotakli gradske četvrti jer više-manje već imamo aprioran stav i tu gradska četvrt ne mora biti bitna ni nama koji u njoj živimo. Od ljudi u našem susjedstvu nama je važniji naš Stav. I sasvim je svejedno diskutirali mi o tome je li dobro u strategiji pokrivena naša gradska četvrt ili ne, jer glasat ćemo ionako prema stavu prozirno prištekanom na “centralu”. Svrstano ćemo glasovati jer tako pokazujemo lojalnost i disciplinu. A i lakše je, ne treba previše razmišljati. Pozicija za, opozicija protiv!

Kapitulirali smo pred mogućnošću da se angažiramo i utječemo na promjene alatom koji nam je kao vijećnicima gradske četvrti na raspolaganju. Poklekli smo pomirivši se da je ionako već unaprijed sasvim jasan ishod glasovanja i zapravo je svejedno što pričamo i za što se zauzimamo. Pozicija za, opozicija protiv. Kao da je to zadano i da tako treba biti. Ispunili smo formu i statutarnu obavezu, i sasvim mirne savjesti odustali smo da pomognemo svojoj gradskoj četvrti. Glavno da smo ispunili viši zadatak – biti za, odnosno biti protiv.

Na skupštinskoj sjednici ništa bolje. A čovjek bi očekivao drugačije jer tamo sjede zastupnici koji su ujedno čelnici četiriju opzicijskih političkih stranaka. Diskusija oporbe bježala je od bitnog i bila je poglavito vezana za kritiku metodologije izrade strategije ili odokativno nabrajanje „nedostajućeg“ sadržaja. Često se svodila na upiranje prstom na neznanje predlagača i još češće u prokušanoj saborskoj maniri dosjetke, nadmudrivanja i pametovanja o tome tko ima što već po naravi stvari braniti, a tko napadati. “Oporba svim sredstvima napada, pozicija grčevito brani!” – bila je glavna poruka istaknute opozicijske aktivistice. Dva paralelna i nedodirljiva svijeta “u kojem uvijek pobjeđuje pozicija sve dok na glasovanju ima dovoljan broj ruku”, educirala je s govornice uvažene zastupnike čelnica jedne novosnovane stranke umjesto da je prethodno zavrnula rukave i izradila paralelnu strategiju koja bi dodirnula građane.

Nitko, ama baš nitko iz skupštinske oporbe nije ponudio cjelovito opozicijsko rješenje strategije ili bar neke njene važne komponente. Išlo se linijom manjeg otpora kroz načelnu diskusiju ili kroz nadmetanje u tome tko može i zna više docirati. Neučinkovito, slabo i nebitno. Neinteligentno. I da nije bilo svađe oko toga treba li strategiji upotrebljavati termin rodna ili termin spolna ravnopravnost, novinari ne bi imali o čemu izvještavati. Ovako se za samu strategiju nebitna tema pretvorila o dominantnu.

Na posljetku, sve se svelo na uzrečicu “na kraju se broji punti”. Skupština je s 26 pozicijskih ruku usvojila strategiju.

Ne temi strategije razvoja grada zagrebački opozicijski zastupnici pokazali su da nisu dorasli ozbiljnom predanom radu. Na sjednice ne dolaze s gotovim rezervnim rješenjima i ne traže „publiku“ u zalaganju za svoja rješenja koja su bolja od predloženih, već prave predstavu na nebitnom. Tako su primjerice svi iz oporbe izašli iz dvorane kad su vidjeli da nema nužnih 26 zastupnika pozicije u dvorani i prekinuli sjednicu jer u dvorani više nije bilo kvoruma. Kao da je u tome bit. Opoziciji izgleda da je do igrokaza s nebitnim jer nemaju snage, a možda ni sposobnosti za bitno. S takvom pozicijom opozicije, zna se često našaliti gradonačelnik Bandić: „Ne trebam se bojati za moj sljedeći gradonačelnički mandat“.

Čini se kao da cijelo naše društvo živi u dva ili više paralelnih svjetova svaki sa svojim čvrstim i nedodirljivim Stavom. Takve su i društvene mreže, vrlo često takvo je i novinarstvo, a gotovo uvijek takvi su političari. Puno je u Hrvatskoj više Stava nego promišljanja. I dok je tako bit ćemo u svemu što je dobro među posljednjima u Europi.

No, ima nade i ima sunca. Naše je društvo uspavano društvo oguglalo na političke nomenklature, ali na očite bedastoće političara ipak reagira. I to brzo. Takva je bila brza i neumoljiva reakcija hrvatskih ljudi na „ideje“ u Obiteljskom zakonu. U njemu Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku predlaže da supruga i suprug, da muž i žena bez djece nisu obitelj. Ima u prijedlogu zakona još gluposti ali ta je glupost s definicijom obitelji toliko eklatantna da je premijer osobno odmah povukao dokument i zatražio da od sada svi tekstovi prijedloga zakona dođu pred Vladu prije nego odu u javnost. Ministarstva trebaju tutora. Da je čemu i da može, premijer bi nakon takve bedastoće predlagača zakona bučno i naglavačke iz ministarstva izbacio ministricu koja takav dokument stavlja na web i soli pamet hrvatskim građanima. Pitanje je samo kad će se građani probuditi i reagirati na sve bedastoće političara kojima se rugaju zdravoj pameti.

* Gradska četvrt Trnje u Strategiji razvoja Grada Zagreba do 2020. ima jedan od najznačajnijih i najmnogoznačijnih zagrebačkih projekata – projekt izgradnje gradske knjižnice na Paromlinu.

U zaglavlju ovog teksta je karikatura Ratka Maričića o uštekanim ljudima.
Print Friendly, PDF & Email

One thought on “Ima li zagrebačka oporba stav?

  • listopad 1, 2017 at 6:49 pm
    Permalink

    Stav, ili jos bolje uvjerenja, ljudi stječu na osnovu nečega što su više puta čuli, ili su sami sebi ponavljali.
    Kada se to događa tokom više dana, mjeseci, a da ne kažem godina, ta duboka kontrolna misao (stav) počne ljude voditi poput navigacije i određivati ih prema nekome ili nečemu, a da pri tome nikad, niti na trenutak ne zastanu i upitaju se kuda to idemo. Ne propituju ispravnost, etičnost, moralnost tih uvjrenja-stavova.
    Ukoliko nam ta uvjrenja koriste i zadovoljni smo njima, onda u redu. No ukoliko su ta uvijerenja na štetu zajednice trebali bismo ipak malo zastati i propitati ih.
    Sve na ovom svijetu je podložno promjenama. Tako bi trebali biti. Ljudima se teško odvojiti od unaprijed određenih stavova jer se bez njih osjećaju izgubljeno, ili bolje rečeno – nevažno.

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.